Mlak vetar
Kapetan Uks
Možda ste primetili da se na Javnom servisu države nam majke među šljivama sada repriziraju životne avanture sve-balkanskog junaka Šurde - tipičnog Čoveka, ali naročito čoveka ovih naših prostora. Znate, onog koji ne može da ustane bez litre jake kafe, koji voli kafanu i pravi je veseljak, živi sa roditeljima i/ili rodbinom, nije se našao u životu, a opet, svakom poslu nađe manu - svaki mu je kretenski dok ne ode u Njemačku da masira babe. To mu je super jer je u Njemačkoj. Jbg, tamo ljudi znaju šta valja, nema džabalebarenja nego dobiješ 10k maraka, stan, auto i bezbroj povlastica na tanjiru, samo ako si vredan, radan i pošten.
Ono, jes' da nisi bio vredan, radan i pošten u sopstvenoj zemlji, ali to je samo zato što ti je zemlja glupa, tamo sve neki neradnici, lenštine, pijanci, društveni paraziti. Eeej, Njemačka je ovo, nema tu cile-mile!
E pa, pravi je trenutak da vam ispričam jednu dugu, dosadnu, ali poučnu priču o mom iskustvu u germanskim stranama. Kažem, pravi je trenutak, jer me trenutno inspiriše repriza serije, a sve se nešto plašim da će uskoro RTS početi da reprizira još starije programe - poput test signala iz '58-me...
serija rekordne gledanosti
Bilo je to, dakle, davne sedamdes'devete godine. Radio sam kao šegrt jednog šnajdera u Svetozarevu - jebiga, škole nisam završavao kad je trebalo, draže mi je bilo da glumim ludilo po ulicama, puštam kose i šepurim se u zajmljenim farmerkama po igrankama. A bio sam na faksu par godina, nije da nisam. Samo, došlo mi glave Bijelo dugme, cigarete i kafane, gradsko društvo - u stvari, oni su i krivi! Navukli me, bagra, da sam na kraju skroz zaboravio na školu i umesto da učim ta prava, ceo dan provodio udarajući u bubnjeve. Sećam se, tad sam hteo da budem k'o Ipe Ivandić (sad već pokojni, bogdamudušuprosti), po deset sati mlatio po nekim šerpama sa jednim drugom što je svirao gitaru, ispred njegove zgrade. Budale, mislili da smo na Hajdučkoj česmi dok nas zapljuskuju vodom sa spratova i povremeno zapišavaju kučići...
Bregoviću, život si mi upropastio!
U svakom slučaju, tako ti ja završim u rodnom mestu štepajući kraćene nogavice na zvoncarama (majko mila, zvoncare!) i povremeno pijući pivo. Bio novembar, 'ladnooo, one svetozarevske ulice široke, vetar huči a ja sedim u Solun kafani ili u hotelu, gledam kako se napolju smrzavaju pešaci i uživam. Taj dan, sećam se, sedim u "Jagodini", natežem pivce direktno iz flaše sa likom legendarnog Lose i, jel'te, pušim. Prsti mi otekli od ubadanja iglom pa im hladno staklo prija. Razmišljam, sutra je subota, al' nema veze - za zanatliju nema vikend, a tek za šegrta! Neka, bar ću večeras da se nalijem, pa ako sutra malo i okasnim, baš da vidim da me otpusti - gde će da nađe drugu ovakvu budalu da mu radi sedam dana nedeljno, čisti radnju i buši prste!
Sedim tako i gledam tuđa posla, kad čujem iza sebe nakašljavanje i rapav glas: "Isfinite, da li je slobodno?" Okrenem se, vidim čoveka u malčice izlizanom kožnom mantilu sa tri velika dugmeta. Stranac garantovano, gost hotela. Onako, socijalistički izgleda, nosi neke teške cvikere na malo grubom, neutralnom licu tankih usana. Reko', da se malo zabavim, šta sad. "Ja, naturlich!, kažem i izvučem stolicu. Delovao mi je kao Švaba, mislio sam: ako sam pogodio, ostaće u šoku stoposto, kad on ništa! Zahvali mi se čovek i sede, kao da se ne vidimo prvi put i kao da je normalno što ja znam da je on Švaba...
Mada, koliko je teško prepoznati?!
Kaže mi on: "Gospon Jakofjefić, drago mi je uposnati Fas! Moje ime je Oto* i radim sa jednu frlo bitnu organisaciju."
*iz razloga bezbednosti, sva imena su izmenjena
Ispadoh ja u šoku! Ali pre nego sam stigao da ga pitam otkud on zna ko sam ja, Oto nastavlja da priča...
- "Mi feć neko vreme pratimo Fas i vrlo smo sadofolni sa Fašim ponašanjem. Da li biste bili sainteresofani sa rad u Deutsche Demokratische Republik?"
- "Čekaj bre, brale! Sad si doš'o, seo, prvi put te vidim u životu! O čemu pričaš i ko ste to "vi" i šta vi ima mene da pratite?!"
- "Gospon Jakofjefić, nemojte usbuđivati. Ja kažem, moja organisacija frlo, frlo bitna. Mi ufek na ofakaf način prilasimo nofim rekrutima. Isfolite, ofo je broj moje sobe u hotel, jafite se u naredna dva dana; ako pristanete, sfe će Fam biti rasjašnjeno."
Ustajući, Oto zapisa broj na salveti, blago se nakloni i ode.
Nema potrebe da pričam koliko sam bio zatečen ovim susretom. Pomislio sam, dal' je neka budala - ne deluje mi kao budala, sa tim mantilom i cvikerima i celom pričom o Deutsche Demokratische Republik; dal' je jedan od onih nastranih pa hoće da me domami u sobu - možda on i jeste, al' ja brale nikako nisam dobra meta za te stvari, što se kaže, malo sam težak na oko. Zbunjen i pripit, razmišljam tako i ništa da domislim, ali spakujem ipak salvetu sa brojem u džep i nastavim da se družim sa čiča Losom dok me, valjda, ne isteraše...
Loso, život si mi upropastio!
Sutradan sam došao kod majstora Čkilje oko jedanaest (postoji jako smešna priča kako je majstor stekao taj nadimak, ali nju ću ipak ostaviti za drugi put). Naravno, bilo je tu dranja, pretnje, otvaranja prozora na minus pet "da se izvetri radnja, bazdiš na kafančugu!", ali ništa što već nisam video ranije. Ne može kod Čkilje čovek ni glavu da digne a da ga ne maltretiraju... Posle par sati provlačenja igle (na mašini mi još nije davao da radim, kaže da sam šuntav za takve poslove), kad sam se već stoti put ubo u prst, bilo mi je jasno da ću nazvati Otoa. Dok sam završio štepove i pomeo pod metlom (pogađate, i za usisivač sam još bio šuntav), napolju se već smrklo. E, rekoh, sad ćeš direkt na telefon i da zoveš Švabu! Nećeš više da robuješ po pet-šest sati dnevno, da ne moš' ni kaficu da popiješ na miru, da te svako kinji kako zna i može!!!
Dobrog radnika ovde nema ko da ceni...
Tako je i bilo - okrenuo sam broj, porazgovarao sa Otom, našli se, čovek mi dao avionsku kartu za Karlmarksštad i kontakt osobe koja će me tamo dočekati i saopštiti ostale detalje. Ono što sam znao je da se radi o interesantnom, pomalo riskantnom poslu za državnu firmu, koji uključuje putovanja, plaćen smeštaj, hranu i prevoz. "Eto!", rekoh sebi, "jes' da je Istočna, ali Njemačka je, brale, Njemačka!"
Dva dana kasnije, sedeo sam u avionu i gledao kako mi Surčin izmiče pod nogama...
Do sledećeg nastavka,
puno kisića, cveća i BRT UDARAJ U TIRANU!!!,
Q
Comments
prvi!
Drugi!
Pele, vrati mi frizuru!
Nemo' si bezobrazan!
Zvoncare, hnjihnjihnji....dobro da nisu tajce, ostala bih šokirana 😃
brt Kaptane Ukse, evoruke znamose, svaka casnost
mada lakse varim Surdu nego Srecneljudove
ija
Штази ФорДВин!
Oj delijo naša, Kapetane Uksu,
Bi li vol'o da ti platim fuksu,
Bi li vol'o, bi li prihvatio,
Znaš da si mi vazda bio mio!
Junaci su ti već pucanju blizu,
Nadaju se oni nekom miloklizu,
Nejebica teška tebe je zatekla,
Oba oka su ti od suza zapekla.
Šiljiš ajduka evo godinu i po,
Ništa žensko nisi otad pip'o,
Naš Kapetane, muka te je stigla,
Ama baš nijedna nije nogu digla.
No, ti nam se drži, Kapetane naš,
Imaćeš i ti kojoj milokliz da daš,
Naći će se zgodne, boga mi i mlade,
Da im čika Uksić nešto lepo dade.
Marcus, svaka ti dala, pa cak i kad ne trazis 🙂
Nek' prima i novce, samo da je mlado -
Takve bih se, brale, prihvatio rado!
I ajduku prođe tridesetak leta
Pa mu ova tuga i samoća smeta...
Interneta imam, to nije dilema
Al' na porno sajtu pravog mesa nema!
Zato članke pišem i temu ne biram
Da mlađane cure rečju faciniram...
Jednu stvar si samo (možda) loše rek'o:
Pitanje je dal' sam zanat baš ispek'o
Pa neću da lažem, a i sam ne znadem
Dal' će biti LEPO ono što im dadem! xD
Biće njima lepo, boga mi i fino,
Dobar si ti Ukse, kao staro vino,
Važno je samo da ajduk ima volje,
A kad meso spazi, biće još i bolje.
Mlado ili staro, nije mnogo bitno,
Nemoj ni da biraš debelo il sitno,
Od biranja kažu, nije vajde bilo,
Samo neka hoće da sedne u krilo.
Kad je poprifatiš oko njena struka,
Ajduku će tvom, proći svaka muka,
Stisni je ti spreda, a malo i straga,
Neka mala vidi Kaptetana vraga!
Kako si ga rek'o - na dupe sam pao!
Da dopusti Rumun, sto bih vota dao!!! 😃
Hahah, kuku meni!
Tako se nekad šegrtovalo a ne ko danas. Došla su poslednja vremena, ne smeš više ni šegrta da tučeš!!!
ovi danasnji segrti... sram da im udje
a koj to kaze da ne sme??????
Da je Budalamir kod mene šegrt ja bi ga opalio bar dva puta dnevno
Ma ti da si opaljivao kako valja ne bi bežali iz bureta.
http://bit.ly/1nij2QM
frlo interesentno!
Komičar kapetan Uks.... xD
o/
Dobar.
🙂
www.youtube.com/watch?v=PmhnkuzqyLo
Takoe!
v
\o/
super
🙂
sviđa mi se
o/
o7
o7
o7
v
ajmo nastavak...
neću moć zaspat, previše pitanja ......
o/
Jaaaoooj, Ukse, na čitalačku čežnju si našao da udaraš, pod hitno da si napisao nastavak i hoću lično i personalno u inbox link do članka! Verstehst du? 😛 🙂
o7
I.... 🙂 pisi nastavak ASAP!
sve ono sto kaze warinche 🙂
Nastavak sledi u narednih par dana, eventualno čak sutra! Eventualno...
Evo comenta:
E pa ne ide, ne mos, da sa "mlak vetric" skocis oma na test signal, sve mozes prenebregnut ili ti ignorisat ali ne moze se prevideti "Servisna stanica" sa neponovljivim herojima svog vremena, Mijom i Ckaljom. I nije to slucajno zlatno doba TV, niti je slucajno zasto im ni jedna druga serija NIKAD NIJE PRISLA NI BLIZU PO POPULARNOSTI. Bar do sad, ali tek sad sa razvojem novih medija i daljom razudjenoscu gledalista sve su manje sanse.
"Stanica" je vrhunska stvar! Ja je ni ne bih zaobilazio, ali se nešto plašim da ovi iz RTS-a imaju sve manje strpljenja... Cenim da će kroz neko vreme da repriziraju i radio-drame iz pedesetih 😃
v
Hocemo nastavak!
I to pod hitno!
‚🙂
dobar 😃
Članak ti je vrh, svaka čast i obavezno nastavi .... nemoj da te opominjemo, haha a Marcus Melinusu na pesmici sve čestitke. Vidim da i tebi ne manjka tog duha tako da samo veselo, poz i u zdravlje.
v
Zvonarice?
Ah, sweet memories...
Šta je ono išlo nakon njih, frulice?
pozzzzzzzz
pozzz