Join the new world

Prigušeno svjetlo žmirkave lampe dok se kroz gradsku maglu kao mističnu nebulu provijaju čudnovate brojke sa obližnje zgrade kao da se mačuju sa ovim teškim vremenom. U daljini vijugavi plamen koji treperi, odsijava se od prozore obližnji zgrada i provlači se kroz moj prozor i pada u čošak sobe kao mali prigušeni fenjer na kraju tunela.

A kroz prozor prelama se zvuk rijeke uprepleten u šum starog drveća koji na kratke kao kroz san trenutke prekida tutanj kamiona ili lavež pasa. Udišem jako, taj miris mog grada koji prožima nosnice u kombinaciju sa prašinom koja poskakuje kroz prozor u moju sobu. Svanjava se, i taj trenutak kojem se zrake aprilskog sunca probijaju iza stjenovitog brda, rastanjujući maglu kao šećernu vatu, grleći rijeku a zatim kao razigrano djetešce doirujuci dimnjake u daljini.

Tišina, kratki trenutak buđenja grada dok se kupa u prvim zracima sunca, koji će za nekoliko trenutaka prekinuti tapkanje brzog voza. Zveckanje i šum koji se prolama kroz vazduh, pa ponovo jače zveckanje kao ključevi na uhu. Voz se približava. Čuje se prodorna sirena koja tjera neke stanare da promjenu stranu ležeći u krevetu, klopot iznad mosta koji odudara o hladnu vodu i škripa dugogodišnjih uglancanih šina dok se voz zaustavlja. Ustajem i naslanjam se na štokove prozora gledajući taj jutarnji prizor.

Tik uz šine, stoji on, u plavom odijelu, komunističko crvenom kapom sa znakom željeznice, željezna pištaljka na vrelim usnama koja svojim sjajem čas odbija svjetlos voza meni u lice. I tako , on, kao vojnik na straži, mirno, podignute glave sa pogledom dočekuje voz, svoj voz, kojem dizanjem te meni tajnovite tablice i zvukom pištaljke određuje sudbinu. Voz staje, škripa i otvaraju se lagano vrata, ne u isto vrijeme već svaka za sebe, svaki put drugačije kao bačene kockice. Vagon različitih boja, kao da su zaglavili u vremenu.

Svjetlo iz unutrašnjosti vagona osvjetljava visoke čelične stepenice ljudi izlaze, neki od njih ulaze nazad u stanicu preko puta da li odlazeci u grad ili čekajući neki drugi voz, ne znam. Dio njih zaobilazi voz koji im kratko osvjetljava hod, prolaze s ove strane pruge, pa iza teretnih vagona i kroz malu rupu u visokoj šipkastoj ogradi prolaze. Sigurno su rođeni ovdje, jer stranci u ovom gradu ne znaju za te tajnovite prečace.

Dok ih posmatram kako se gube u daljini začu se klik skretnice, popračen spajanjem žiča o električni vod, kratki odbljesak kao zvijezda koja pada sa neba, zatim sirena i voz 313 odlazi iz stanice.