Tvoje Sarajevo...

Day 2,694, 08:26 • Published in Bosnia and Herzegovina Croatia • by Nightwolf123


Rođen sam Ja u vremenu burnog trinaestog stoljeća i godine gore ili dolje za mene su bile nevažne, ne iz razloga da se osjećam mlađe, već naprotiv niko nije znao da ih tačno zapiše. Tu u selu Hreša neki dobri ljudi ostaviše svoje grbove meni u spomen, koji eto i danas kazuju koliko godina brojim iza sebe.

Možda ste dodirnuli moje ruke, moje lice, mozda ste cak na nekoj od česmi koje sagradiše meni u čast, utalili svoj žeđ pri povratku sa dalekih poljana u mojem vlasništvu, ili ste ipak uzeli tu vodu pa umili svoje lice prosipajući naokolo istu po mojim popločanim ulicama.



Možda ste svojom gumenom, vojnom čizmom gazili po mojim ulicama, mojim sokacima, mojim čaršijama, možda ste bili na mojim brdima, možda ste gledali ono što mene čini onako kako ja to nikada nisam.

Možda je zbog toga moje ime važno, i možda sam baš zbog toga i ja bitan, jer moje ime je Sarajevo.



Ja sam grad koji je kao u filmu pregledao ratove, svjedočio stradanjima jednih i drugih, svjedočio pokoravanju mene nekim drugima koji nisu bili odavde. Pokoravali su me a ja sam uvijek na kraju te bitke izlazio slobodan, slobodan sa onim što mene zapravo i čini, a to su ljudi koji u meni stanuju, jer ja sam ipak grad.

Možda mi sve ovo ne bi teško ni palo, da nisam eto, čudne li okolnosti bio ranjen. Ranjen od strane onih koji u meni vijeke stanovaše, koji u meni prve korake napraviše, koji buduše u redovima koji me prvi izdaše.

Bio sam povrijeđen gledajući kako moj izgled zbog svojih stvari uništavaju, kako lome moje sokake, moje ulice na kojima prodefilovaše generacije, kako srušiše uspomene koje su drugi ostavli u spomen meni.



1.425 dana u mom stoljetnom životu biješe zapisano krvlju moje djece. Pogledom u moje dlanove vidjeh samo imena utetoviranih mrtvih koji položiše život za mene.

Ne, vi ne znate kakav je osjecaj kada svaki dan u tvoje potoke i rijeke dolazi krv koju moraš da piješ, kada u tvoje bolnice umjesto novorođene djece dolaze mrtvi. Mrtvi koji govore o mojoj sudbini, o meni, o nama samima.

Ne. vi ne znate kako je kada osjetiš strah u očima ljudi, kada osjetiš miris smrti dok jedeš, kada osjetiš usahlu krv u junskom danu.

500.000 ožiljaka na mom tijelu je trebalo da se ubijanje mene zaustavi, i opet na kraju sam bio grad. Bio sam grad na koljenima koji je i dalje držao uzdignutu glavu, i onda kada su mi pružili ruku i rekli gotovo je.



Za sve te dane, za sve te mrtve nisam pustio suze, znao sam ih bili su moji...
I kada me pustiše i oslobodiše patnje, vidjeh moje škole bez učenika, nestadoše šumovi raznih koraka koji su jutrom kretali na posao, promjeniše se mirisi mojih šuma, zaustavi se topot mojih potoka. I tada sam, dok sam se pridizao zaplakao.

Pustio sam suzu prvo za njih dvije koje poginuše tu na mom mostu, pa onda za djecu koja ostaše nepomična na mojim ulicama, a onda sam zaplako još jače za sve one brojke koji život dadoše za mene.

Ti se sigurno pitaš: "Je'l vrijedilo", ovaj rat učinio je da procjenem sebe.



"U životu treba mudro da šutiš
Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka."

Tvoje, Sarajevo