Join the new world

Riječ urednika:



Sinoć, tonući u san, u glavi su mi se razvijale dvije priče.
Kao i svaki put prije nego izbacim nešto na papir, misli su stvorile čitav scenario, dijaloge...
Samo ovog puta bila su dva scenarija. Šta raditi s tim 😒
Prva priča inspirisana je nečim što sam juče ovdje vidjela:

Naslov je trebao biti- Izgubljeni u prevodu.
Ipak, odlučih se da svjetlost dana ugleda druga priča:



Sjedeći na proplanku ispod višnjinog drveta igrao se sa crvenim oblutkom i gledao prema daljinama.
Vjetar je pomjerao probeharale grane, latice su padale svud oko njega, ali on ih nije primjećivao. Daljine su ga mamile, vukle ka sebi, šapatom ga zavodile nagovještavajući mu neslućena zadovoljstva i sreću.

Nesvjesno stavi crveni oblutak u džep i donese odluku.
Poći će.
Njegova sreća je tamo negdje i on će da je nađe. Krenuće prema moru, pijesku, planinskim masivima, prostranim pašnjacima, zlatnim pustinjama.

Dugo je putovao i svaki put pri susretu sa poteškoćama nesvjesno je posezao rukom u džep i hvatao se za oblutak. Njegova toplota mu je prijala i ponekad mu se činilo da mu grije srce u hladnim noćima.

Stigao je do pješčanih obala, suncem okupanih jezera i dolina, ali i dalje nije imao mira.
Daljine su ga još uvijek vukle, nagovještaj sreće koja je tamo negdje...
Kako je vrijeme prolazilo, činilo mu se da mu oblutak u džepu postaje težak. Činilo mu se da ga sputava, da sve dok je tu neće naći svoju sreću.

Jednog dana, prelazeći preko potoka, pažnju mu privuče neko svjetlucanje.
Saže se, pruži ruku i iz vode izvuče savršen kristal. Uživao je posmatrajući kako se svjetlost prelama kroz njegove savršeno oblikovane strane, srce mu zaigra od sreće.
"Prelijepo", pomisli, " a ja glupan vučem onaj običan kamen u džepu."

Istog momenta izvadi oblutak, baci ga prema šipražju što je jače mogao, i u džep stavi savršeni kristal.

Prešao je sve prostrane pašnjake, lutao zlatnim dinama. Povremeno je vadio kristal iz džepa i posmatrao kako se svjetlost kroz njega prelama, ali svaki put je u toj igri svjetlosti nalazio sve manje i manje zadovoljstva.
Prešao je preko planinskih masiva, lutao šumama tragajući i dalje za srećom.
U hladnim zimskim noćima posezao je rukom u džep ali je nalazio samo ledeni kristal. Nije imao ništa što bi ga grijalo.


Prošle su godine. Jedne večere zatekao se kako sjedi na proplanku ispod starog višnjinog drveta.
Iza njega se pomjeri sijenka.

" Stigao si.", reče

" Uvijek dođem na kraju."

" Ali, nisam još završio ništa, treba mi još vremena."

" Nemaš ga više. Potrošio si ga davno. I ovo vrijeme koje ti je trebalo da stigneš ovdje nije tvoje, već ti ga je neko drugi poklonio.", reče bestjelesna prilika u crnom ogrtaču i odnekud izvadi pješčani sat.

Iz sata su isticala posljednja zrnca, crvene boje.
Čovjekovo tijelo probode bol konačnog razumijevanja.

"Imao sam ga u rukama."

" A ko bi se drugi pretvorio u pjesak kako bi ti kupio još malo vremena?"

Gledajući kako se u satu spušta posljednje crveno zrnce čovjek zatvori oči.
Smrt zamahnu kosom.