Join the new world

Izvod iz pravilnika:
1.Jednom kada se useli u kuću žrtve, demon je ne može svojevoljno napuštati sve dok ne obavi zadatak. Ukoliko je napusti, ne može se vratiti u nju nikada više, biva izvrgnut ruglu od strane svojih kolega i propisuje mu se kazna od 120 godina rada u zemaljskim humanitarnim organizacijama.

2.Strogo se zabranjuje fizički kontakt. Cilj je uticaj na dušu žrtve bez rizika od zaraze virusnim infekcijama, i prenosa istih sa zemaljskog u metafizički svijet.

3.Strogo je zabranjeno materijalizovanje pred žrtvom. ( Ovo je uvedeno nakon incidenta kada je žrtva, vidjevši demonov lik, umrla od smijeha a ne potpisavši prethodno ugovor o prelasku na mračnu stranu.)



Stvari su letjele po kući, sijalice su se palile i gasile u nekom samo njima poznatom ritmu, Belial je trgao luster sa plafona ispuštajući krike očaja i bijesa.
30 godina! 30 godina truda u ovoj kući. 30 godina mukotrpnog rada na smišljanju najrazličitijih pakosti. Uzalud. Bilo mu je dosta svega.
A on, najobičniji bravar, Martin, bezličan, priglupi, dobrodušni Martin. Šta radi? Eno ga, stoji miran pored prozora. Tako bi ga rado sada zadavio sa svih 6 ruku.

30 godina... a mislio je da će ovo biti lak zadatak.
Najobičniji bravar.
Stajao je isto tako mirno i kad mu je Belial smjestio da po povratku s posla zatekne ženu u krevetu sa vodoinstalaterom. „Eh, a takav je život.“, bilo je sve što je taj čovjek rekao.
„Eh, a šta se tu može.“, bilo je sve što je rekao kada je našao svoju mačku pečenu u rerni, sve sa umakom od kanarinca.
Belilal je mislio na svaki detalj, utrobu Martinove četvoronožne ljubimice je izvadio, stavio na plafon u kuhinji i spustio tačno na Martinovu glavu kad je ovaj pio svoju prvu jutarnju kafu.
I opet isto.. umjesto nekih od očekivanih osjećaja.. bijesa, nerviranja, straha, od Martina je dobio samo mirno, ravnodušno: „ Eh, šta se tu može.“

I tako 30 godina. 30! Belilal je još prije 5 godina počeo da ludi.
Večeras je bio vrhunac.
Čitava kuća se tresla, komadi namještaja su plesali po sobama, televizor je urlikao.
A on, Martin, i dalje je stajao pored prozora i gledao negdje u daljinu.
Razbijanje prozora više nije bilo u cilju zastrašivanja dobrodušnog bravara, sada je to bio čisti Belialov izljev bijesa zbog nemoći i vlastitog neuspjeha.
Slupavši i posljednju šoljicu iz kredenca o svoju glavu, Belial u kući napravi kovitlac sa kojim napusti Martinovu kuću.

Kovitlac prestade, Belial pade na travnjak pred kućom.
„Kakav glupan, radije ću provesti 120 godina u humanitarnoj organizaciji.“

***
Martin se okrenu od prozora i pođe prema razbacanom namještaju. Nakon što je prvo digao fotelju, sjede, zapali cigaretu i po prvi put nakon 30 godina se nasmiješi: „ Kakav glupan, pa... sada ga čeka dug rad u humanitarnoj organizaciji.“