Zašto nisam otišao na eRep skup
Kapetan Uks
Imao sam na umu da nastavim priču o eDžedajima...
Mislio sam, posle, da pišem izuzetno negativno opredeljen, o ljudima koji zamenjuju igricu iz internet pregledača za svoj život...
Ponelo me bilo u jednom trenutku da napravim društveni članak na temu mojih eRep prijatelja, drugova i poznanika;
Teo sam da stavljam slike,
Teo sam da pišem pesme,
Teo sam da članak bude kratak i duhovit.
Slušajte sad ovo
Jedan sam od onih čiji članak nikada nije bio obrisan iako je tematika mog pisanija skoro redovno maksimalno nevezana za eRep dešavanja. Zovem se U*****I***** i rođen sam u B***** pre skoro 3***** godina (napomena: broj zvezdica ne predstavlja broj izostavljenih slova i/ili brojeva). U dosadašnjoj karijeri nisam imao više životnih problema nego što je svako drugi - štednja za 'leba '9***** godina, blago bombardovanje kao preambula prijemnom ispitu u srednju školu, poumiravanje dragih ljudi, starih i mladih. A između toga 100***** radosti, tuga i depresija, druženja i samovanja, u kom smislu i nastavljam.
Dolazimo i do teme članka!
ZAŠTO NIKAD NISAM OTIŠAO NA ErEP SKUP?
Samo za vas, otvoriću jedno sećanje koje već davno stoji na hladnom i mračnom mestu, kako se već čuvaju mnogi drugi lekovi i preparati.
Bilo je struje do određenog dela večeri. Gledali smo televiziju, onoliko koliko se moglo. Još sedamdesetih, baka i deka su kupili jednu debelo tapaciranu garnituru - dve fotelje i masivan trosed. Štof (ako se to tako zove) je bio urađen u naročitoj nijansi koju sam upamtio kao "socijalističko-plavu", sada malo izlizan i zapravo uglačan na rukohvatima tako da izgleda masno i blago odbojno. Na trosedu, ispod prozora, moj deka se ispružio onako kako je najviše voleo. Tad je već uveliko umirao, teško iskašljavao i redovno koristio aparat za kiseonik koji i u tom trenutku stoji na dohvat ruke, pored troseda.
Da li smo razgovarali i o čemu, ako jesmo, ne sećam se. Bio sam tinejdžer tad, dakle - kentaur, kao i svi drugi: do pola simpatičan, od pola nesnosni govnar.
Struje je nestalo; doneo sam sveće koje je taj isti moj deka "reciklirao" rolajući istopljeni vosak. Napolju je bilo mesečine, svetlo sveća bilo je samo malo jače od nje, ali ipak drugačije boje. Pod tim plavičasto-smaragdnim osvetljenjem, čak je i izlizana garnitura izgledala drugačije. Izgledala je na taj neki način koji se percipira najviše podsvesno, stvara onaj utisak dubine, topline i hladnoće, utisak isto tako plavičasto-smaragdan.
U trenutku kada se prozor zatresao kao debeli, providan lastiš iznad mog zadremalog deke, ne puknuvši, čak ni ne napuknuvši, bilo je preko mesec dana kako moja majka nije spavala više od tri sata dnevno. Jedan veliki prozor, sastavljen iz tri krila, koji oscilira tako da drveni okvir pucketa, a pritom pravi najneverovatniji šum, kao tanka tabla aluminijuma kad se zatrese jako u rukama. Ti zvuci na podlozi huka nakon eksplozije. Uplašeni glasovi ukućana. Svetlo je ostalo iste boje, samo se plamen sveća malo uzburkao od udara pritiska.
Osećao sam se predivno, toliko ispunjeno, toliko blisko sa zvukom, svetlošću, ljudima - ne samo ukućanima, već svima! To iskustvo kroz koje smo prošli, nas nekoliko miliona, simultano - to je nešto što nikad nećemo ponovo doživeti. Naše prvo bombardovanje.
Neki će čuti samo visoke tonove, zvižduk raketa;
neki - samo vrlo duboke zvuke. To su oni koji su preblizu nultoj tački detonacije;
neke ljude će, kao ćerkicu jednog mog poznanika, bomba iščupati iz jednog vida postojanja i baciti u neki potpuno novi;
neki će ostati potpuno netaknuti bombama, raketama i njihovim zvucima, potpuno neverovatnim;
neke će samo jedna eksplozija oštetiti fizički, psihički, emotivno, dajući im neke nove, možda najteže zadatke u životu...
Ja sam se samo osećao srećno, na jako tih, taman i uljuljkan način. Socijalistički-plavičasto-smaragdno srećno.
I zato nikad nisam otišao na eRep skup. Zato što se plašim.
Plašim se da vam od računa odbijem stavku anonimnosti koja vas u mojim očima čini savršenim sagovornicima, ljudima bez lica, ali ljudima sa očima, umom, svim onim moždanim režnjevima koji tumače našu komunikaciju na nesagledivom broju nivoa...
Plašim se da odem na eRep skup i nađem tamo još onih koji su sa mnom podelili predivno iskustvo prvog bombardovanja. Plašim se ljudi koje sam zavoleo na neviđeno.
Ljubav se, kao i njena fizička komponenta, najbolje vidi u mraku.
Do sledećeg...
Q
Comments
V
vote ode citat
Respect !
дивно
глас и претплата
19-391
Je vala....bombardovanje u meni budi topla osećanja...
Svaka čast malac. Bila bi od tebe prava vojničina.
Не знам. Некако иронично и морбидно звучи, али период бомбардовања је период који ми је остао у сећању као време у којем сам се максимално зезао и када ме је баш болело уво за све. Осећао сам се слободнији него икад. Помирио сам се са судбином да већ сутра можда нећу више бити жив иако ми је било само 16 година. И та спознаја ми је отворила врата раја, буквално сам живео сваки дан као да је последњи. И ја и моје друштво. Сећам се како је звук за узбуну увече означавао почетак велике журке.
Tebi sibam glasove bez citanja. I nijednom ne pogrijesim. Bravo.
Сећам се како смо играли фудбал на пољани док су изнад нас летели авиони који су носили бомбе. И није нас било брига макар их испоручили директно на наше главе. Пркосили смо разуму, пркосили смо логици. Уместо да будемо преплашени и у стрепњи за голи живот, ми смо по први пут заиста живели.
To je drugo stanje svesti, različite ljude pukne na drugačije načine. U mom kraju se nikad nije više pikao fudbal nego tad...
Hvala što pišete komentare!
И да нема оних сиротих, несрећних и невиних људи који су погинули, могао бих да кажем да је бомбардовање био најлепши период у мом животу. Овако, представља ми само бизарну успомену на младост која не може да се врати и превремено сазревање.
Ja se plašim da odem na neki skup jer bih onda garant zavalio šamarčinu bar dvojici igrača ako ne i više... I pošto ne mogu da se bijem sa 2+ odjednom odvalili bi me od batina i završio bih na urgentnom, a nešto mi se baš ne ide u bolnicu. Čekam da baš preteraju sve žive mere pa da istrpim i mesec dana bolničke hrane : ))))
Mene je 2 puta zakačila ona detonacija .. Kad gadjaju nešto nekoliko km udaljeno ..
Vukao sam se pored tih vojnih skladišta ..
Ironija je da sam jednom zalutao u neko albansko selo, promašio sam skretanje, mrkli mrak, samo se kuće vide, oblačno, nema meseca .. I u tom trenutku naleću NATO avioni, gadjaju, i naravno zahvaljajući tom svetlu uspeo sam da se vratim do te raskrsnice ..
Tad sam se ložio na hinduizam, ali sam se setio Isusa kad me uhvatila frka ..
Sjajan članak... Pročitah ga u jednom dahu
moje iskustvo sa skupova je onako
i nisu svi za skupove, mene su recimo povukli vegi, elez i jos neki kojima maltene igra sluzi bas kao smernica za skupove, ne mogu reci da sam se tu najbolje snasao (jer mi je ipak prioritet da se trujem piksel iluzijama), ali opet nije ni suvisno iskustvo
recimo elezu su na ceru spadale pantalone pa mu se malo videlo dupe
malo li je?
a šteta, na skupu je sve drugačije. Tamo smo stvarni ljudi ne ovi iz igrice
Е да. У сваком случају мислим да грешиш што не дођеш макар на један скуп. Количина позитивне енергије је тамо једнака количини негативне на еРепу. Готово подједнако бизарно као ово са бомбардовањем.
Verovatno da sam zato i pisao ovakav članak, vreme mi je - dozreo sam za skup.
plasim se da nestane ta magija OOOOOOOOO o7
Sa druge strane sam ja. Onaj koji je hteo na svaki a nije mu se dalo da ode na bar jedan! Ý : D dukaman a.k.a Ispala : D Ý
Mrtva trka ti i ja : D
Mene niko ne zove jer sam anoniman, tebe se plaše zbog pratjke!
@ kapetan uks ni ni ja više pošto sam rodom iz Osijeka ne bi pustila dete da ide bicikolm do prodavnice 🙁
Odlican!
Ni ja nisam isao na skupove... Ne verujem ni da cu ici. Ne verujem ni da bi me zvali. Odlican sam sa malo igraca u ovoj igri, znaju oni o kome govorim, sa drugima sam samo onako, razgovaram povremeno. Igra ima draz kada ne znas saigrace. Bolje mi je da ih zamisljam nego da ih upoznajem. Mozda nekad, u dalekoj buducnosti odem na neki mali, lokalni eRep skup. Nekad...
Samo se na slavu ne zove...
Ovaj....nisam to hteo reći...nije to bila poenta, ono suprotno...valjda, razumeš ono...
Samo Slava eSrbe Sakuplja?
Gole žene!
Ah, one...
U mraku možeš samo da se strmopi..... xD
I sad ono čuveno strica Alberta:
''During the war.....''
Hm, večeras sam dobre volje, preskočiti ću taj dio. Netko doživi 1x, netko dobije i varijaciju na već preživljenu temu. Od djevojčice, do 'kentaurice'. Voljela bih naći obje u sebi.
Sram vas bilo!
Gdje su? xD
U pripremi su!
Bravo za članak!
dobar clanak stvarno, jedan od kvalitetnijih koje san procita odkad igran ovo rumunjsko govno
o>
v
Nisam bio ni na jednom, ali se nadam da cu u buducnosti otici na neki skup.
Sto se tice bombardovanja... nikad vise fudbala nisam igrao nego za ta tri meseca... plus zezanje i ostale zajebancije sa drustvom. jeste malo morbidno ali mi je tih tri meseca koje sam proveo sa ortacima koje inace nisam video od tada, dakle, 13 godina, jedan od najlepsih perioda zivota. Kao sto rekoh znam da zvuci morbidno zbog ljudi koji su poginuli, ali sta cu...
imam neke lepe uspomene iz tog perioda, uprkos tom zlu koje nam se desavalo....
Bio sam klinac tada, 9 nepunih godina... nisam imao pojma šta se dešava. Sećam se da su moji pričali 10tak dana pred početak svega... razmišljali su "ko zna šta će biti, ali šta bude biće".
Sećam se prve bombe koja je odjeknula u blizini grada kao da je bilo juče, sećam se skoro svake sirene za opasnost, svakog bežanja u neko improvizovano sklonište u kući. Čak i kad je PVO tukao po avionima, tako sam hteo da vidim kako se nebo sjaji, al mi nisu moji dozvoljavali... što je i razumljivo.
I sad kad razmišljam o tome... ne mogu da kažem da mi tada nije bilo lepo, koliko god to bolesno zvučalo.
Verovatno sam to doživljavao kao igru, nešto neuobičajeno i zabavno, nešto što ne spada u svakodnevnu rutinu (i samim tim je bilo zanimljivo).
dobar bolest : )
Kada se otkloni racionalizacija takvih strašnih događaja, koja nam nalaže da ih gledamo samo kao nešto ružno, ostane onaj doživljaj iz našeg unutrašnjeg sveta koji je, već prema svojoj prirodi, magičan...
Bravo...
bio sam klinac kad je bilo bombardovanje (24god) za tako nesto su svi ljudi suvise mladi. i sluzio sam u vojsci jugoslavije stari kadar - arti-lje-ri_ja : ) i bilo mi je tesko po srpskim vukohebinama ali ratnicki duh je uvek preovladao kada je u pitanju bilo razmisljanje o sebi. al taj duh mi nije pomagao kad god sam razmisljao o prijateljima i porodici. (nesto mi tuzan tvoj clanak pa da izbacim toga malo iz sebe) porodica koju sam tamo stekao je virtualnija od ove ePorodice koju sticem svakim..
danom. a na mini skupove idem, bezmalo, od kad sam se eRodio i nisam se razocarao ni jednom. sta vise, svi ti virtualni prijatelji su mi postali blizi i sad imam i realnije osecaje prema njima. stavove nisam gradio na predrasudama zbog politickih ili nekih drugih stavova, tako da mi je um ostao otvoren za realna postojanja eLjudi. velike skupove sam, na zalost, propustio (osim rodjendana pantera) ali se nadam da neki sledeci necu. kapetane, prijatelju dragi, dobri ljudi su dobri ljudi pa cak...
i kad te necim razocaraju. zato glavu gore, izbaci negativne misli o potencijalnom razocarenju pa da se zdravlje boze vidimo negde uskoro i izgrlimo kao da se znamo sto godina. a i znamo se. duse su nam svima jedno u jednom. ljubi te brat i SvakoDobroSvima
o7
SvakoDobro, rudniku pozitive...
Onda si u sebi možda čistiji nego ja, možda baš zbog tih godina viška, a možda i zbog prirode karaktera...
Ma di ces s tim trepuskama gustim?
Tog dana 24. marta 1999. jedno tri puta sam odgledao Boj na Kosovu, a onda je usledio poziv od rodjaka iz inostranstva, koji je panicnim glasom rekao: avioni krecu, gledamo direktan prenos iz italije!
Usledio je govor pocivseg nam predsednika Milosvica na TV-u i zacula se prva "sizela".
Tada smo svi skupa otisli kod komsije u podrum, osim mog oca koji je imao podosta ratnog iskustva pa se nije mnogo sekirao oko sirena. Samo tu noc sam proveo u podrumu.
Kao sto su mnogi ovde vec spomenuli, sportske aktivnosti u kraju su dozivele pravi procvat. Verovatno zato sto niko nista nije radio, pa su ljudi sportom skretali misli sa trenutnih problema i briga.
To je bilo vreme kada su se ljudi, u zajednickoj nevolji, zblizavali.
Zato mnogi imaju i lepe uspomene iz tog perioda, ali, nazalost, ima mnogo i ruznih uspomena.
bombardovanje ... svasta je tu bilo, ali se uglavnom ne secam.
sto se tice skupova... ja obozavam da idem u kafanu da blejim sa drugarima, sve je to ok. Ali me nervira gomila ljudi i nervira me kada nesto planiram 100 godina unapred. Volim spontane pijanke.
u svakom slucaju, opasan tekst gosn Kapetane