Zauvijek Number One

Day 1,249, 09:36 • Published in Croatia North Korea • by William Thomas Riker

Posljednjih dana nešto češće dobivam upite u koju ću sada stranku, hoću li opet osnovat onu svoju... I tim ljudima, kao i meni, steže se grlo zbog kraja još jednog razdoblja našeg života, propasti još jedne stranke. Osjećam se kao pas lutalica, ne znam kud bih sa sobom.
I koliko god želim negdje pripadati, jer me boli kad na vlastitom profilu vidim da nisam nigdje, još mi je teže kad odem negdje, a osjećam se kao otpadnik.
Iako su sve stranke iste, ne vidim da je jedna po nečemu bolja od druge, svejedno ne mogu odabrati. Sjećam se kako sam bio sav sretan jer sam mogao odabrati gimnaziju, jednostavno nisam mogao odabrati to nešto specifično. I sad kad sam već na faksu, opet me grlo steže kad pomislim kako bi bilo da studiram ovo, ono... I na kraju zaključim da bi mi bilo isto.
Pred ljude se često postavi ultimatum, izaberi, ili si ovakav, ili onakav. Ja kao da nisam jedna osoba, već njih 99999999... Zapravo, osjećam se kao da sam svaka osoba koju poznajem, od svake osobe nešto pokupim i ugradim u sebe. I za 20 godina ćete me prije prepoznati po fizičkom izgledu nego po karakteru. Mijenjam se brže nego raspoloženje trudnica. Normalno da me to dovodi u silne probleme, barem drugi tako kažu.

Takva je bila i Slobodna Hrvatska. Specifična, nije bila kao ostale. Nismo imali službene kandidate ni na PP, ni na kongresnim izborima. Nije bilo nikakvovg organiziranog kolektiva, nikakve hijerarhije. Nikad ništa nismo dijelili, ni karte za seljenje za vrijeme kongresnih izbora.
Možda sam ja zapravo najviše kreirao takvu našu politiku, a ostali se složili sa mnom. Mi nismo glasali jedni za druge jer smo bili u istoj stranci, glasali smo za ljude iz drugih stranaka kako smo htjeli. Glasali smo za ljude koje poznajemo, i čijim djelima smo svjedočili.
Kandidati su sami odlučivali u kojoj regiji će se kandidirati. Dijeljenje tiketa je bilo nepoželjno, stranka to nikad nije radila.
Nije bilo nikakve marionetske užadi između stranke i kandidata, sve je radila slobodna ruka volje naroda.

Svrha ove stranke je mogla postojati samo kad nije bilo puno stranaka. Baš kao kad smo se tek vratili poslije prvog brisanja. Nije se osnivalo stranke kao kad smo prije imali preko 40 njih. Jednostavno su se članovi iz svih tih malih stranaka udružili u jednu veću, kako bismo svojom brojčanošću (a time i glasovima) mogli konkurirati velikim, starim top 5 strankama. Baš zato što nas je i bilo lijevih i desnih, svakakvih, nismo imali nikakav program. Bolje rečeno, svako malo smo imali drugi. Mi nismo kao druge stranke imali cilj ovo ili ono pune dvije godine. Mi smo se prilagođavali igri i trenutnom stanju naše države.

Mnogi su rekli, a i sada kažu, da ako su male stranke htjele imati utjceaj, jednostavno se dogovore s nekom većom. Članovi male stranke uđu u veću, a zauzvrat dobiju jedno ili dva mjesta u kongresu. Ja bih to prije nazvao naštimavanjem nego suradnjom. A i male stranke su tako ovisile o velikima.

Još kako je pankoholic TO-ao stranku, ona se polako počela raspadati. Neki kažu da nije TO-ao jer nemamo službenih kandidata. Da, ali imamo neka pravila, crno na bijelom, koja je on kršio. Neki će reći da smo se raspali i prije, imala je jedino puno neaktivnih članova. Opet pogrešno. Mi smo imali članove koji su radili za državu, a ne za stranku. Mi nismo gledali tko je aktivan u stranci pa da glasamo za tu osobu na izborima, već tko je aktivan u državi. I kad netko postane član kongresa, ne mora se savjetovati sa strankom u vezi zakona. Rekoh već, nema kolektiva, pojedinci sami donose svoje odluke, birani su od naroda na temelju što su prije učinili za državu, a ne od stranke kako bi njeno vodstvo slušali i tako gradili zakone.

Velikom broju ljudi se ova stranka sviđala. Ne znam zašto ju napuštaju. Automatski su izbačeni iz nje jer nas je Srbija osvojila. Ali sada se mogu vratiti, ali ih nema na vidiku. Ili su otišli u druge stranke po medalje.

Da, ovo jest potez očajnika. Imao sam sreću nakon UFP-a pronaći stranku koja mi odgovara cijela, a ne samo većinom, ili više od drugih. Par puta sam ju izgubio, pa opet velikodušno dobio nazad. Zato i znam koliko mi znači, i želim da postoji i bude snažna dok god ja igram. Ne želim biti nigdje drugdje. Ona je meni kao Rikeru Enterprise. Ne želim ići dalje, jednostavno zauvijek želim biti Number One.